Postoje li valjani argumenti za tzv. homoseksualni brak?

Neven Sesardić tvrdi da nije čudo što protivljenje tzv. “homoseksualnom braku” nailazi na otpor akademske zajednice, budući  se ona (napose u humanističkim i društvenim znanostima) većinom sastoji od lijevo orijentiranih intelektualaca, koji smatraju da je suprotstavljanje homoseksualnom braku racionalno neodrživo.

U svom članku, čiji sažetak prenosimo, iznosi stavove koji sa filozofskog gledišta pokazuju neodrživost pojma “homoseksualni brak” i ukazuju na razorne posljedice koje ima njegovo prihvaćanje.

Apsolutna dominacija liberalne ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim znanostima

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama vrlo se jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od najuglednijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak, nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već postignuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Štoviše, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih akademskih disciplina koristi kao dodatni pritisak na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već su tri američke stručne udruge (za psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim znanstvenim područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.

Deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj nametanja onih političkih stavova koje većina članova tih udruženja dijeli, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke tobožnje “objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize. Imajući u vidu apsolutnu dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim znanostima, lako je razumjeti kako se moglo dogoditi da psihologija, antropologija i sociologija nekom divnom koincidencijom “znanstveno dokažu” da s homoseksualnim brakom treba napraviti upravo ono što odavno zagovara najveći dio intelektualaca na političkoj ljevici.

Postoje mnoge indicije da su i filozofi već proglasili pobjednika u ovoj debati te da i oni protivljenje homoseksualnom braku vide kao puki rezultat primitivizma i netolerantnosti. Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje homoseksualnog braka u toj zemlji. Dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike svaki drugi Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka, doslovce nitko od nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao slično mišljenje.

Politička korektnost nasuprot argumentima

U filozofskoj literaturi problem homoseksualnog braka spada u područje praktične etike ili (još uže gledano) seksualne etike. Jedan od stručnjaka u toj sferi je Igor Primorac, autor knjige pod naslovom Ethics and Sex (Primorac, 1999), koju su recenzenti ocijenili kao „pažljivo argumentiranu“, „promišljenu“, „kompetentnu” i „uvjerljivu“ i koja je čak bila preporučena kao „obavezna lektira za zainteresirane laike“. Ono što tu knjigu čini posebno relevantnom za našu svrhu jest to što se u njoj brane mainstream pogledi na razna moralna pitanja u vezi sa seksom, tako da ona u mnogim stvarima dosta vjerno reprezentira mišljenje velikog broja filozofa.

Primorčevi stavovi o homoseksualnom braku u velikoj mjeri korespondiraju s onim što bi se skoro moglo nazvati filozofskim konsenzusom o ovom pitanju, ali naravno pod uvjetom da izuzmemo one vjerski inspirirane filozofe koji se protive homoseksualnom braku zbog snažnog utjecaja svojih religijskih uvjerenja. Primorac kaže da iako crkva, džamija i sinagoga moraju postupati po svojim kriterijima, ti kriteriji prestaju biti legitimni kad se odlučuje o građanskom braku. On stoga i u knjizi i u jednom novijem članku iz 2004. najprije redom analizira standardne ne-religiozne argumente protiv homoseksualnog braka (koje smatra najjačima) pa na kraju zaključuje da nijedan od tih argumenata nije uvjerljiv. Čitava rasprava završava tvrdnjom da, ukoliko država nastavi uskraćivati homoseksualcima pravo da sklapaju brakove, to predstavlja „proizvoljnu i nepravednu diskriminaciju koja svjedoči o nerazumnom konzervativizmu ili o predrasudi, ili o jednom i drugom“ (Primorac, 1999, str. 132). Dakle, ponovno se susrećemo s inzistiranjem da diskusija više nema smisla jer su argumenti navodno već presudili i bilo kakvo daljnje protivljenje homoseksualnom braku može jedino biti rezultat zaslijepljenosti i očigledno neprihvatljive diskriminacije.

Ovdje se suočavamo s dilemom. Ili je Primorac u pravu, što bi značilo da se politički spor oko uvođenja homoseksualnog braka još uvijek nastavlja samo zbog duboke iracionalnosti svih onih stotina milijuna ljudi (uključujući i brojne izrazito pametne, visoko obrazovane i intelektualno sofisticirane pojedince) koji se posve nerazumno i bez ikakvog iole dobrog razloga protive toj ideji. Ili je pak Primorac u krivu, što bi značilo da nešto bazično nije u redu s njegovim ekspresnim i totalnim odbacivanjem konzervativnog stajališta kao puke predrasude.

Homoseksualni brak povlači rekonstruiranje čitave strukture obiteljskog prava

Još prije desetak godina, kada je čitava diskusija o homoseksualnom braku bila u početnoj fazi, konzervativac David Frum je upravo o toj temi ukrstio koplja s poznatim braniteljem te ideje, Andrewom Sullivanom. Već u to vrijeme, obraćajući se svom sugovorniku, Frum je ponudio prilično detaljan scenarij kako bi predložena reforma mogla potkopati instituciju braka:

Homoseksualni brak nije puki dodatak postojećem zakonu o braku. On povlači rekonstruiranje čitave strukture obiteljskog prava, a sve u smjeru da spolne razlike budu neutralizirane. Preostale veze između zakona o braku i ljudske prirode morat će biti prekinute. Ti ne možeš reći, a uostalom i ne vjerujem da ćeš reći, „Ma ostavimo stara pravila na snazi za onih 97% brakova koji će biti heteroseksualni, a izmislimo neka nova pravila za onih 3% brakova koji će biti između osoba istog spola.“ Zakon ne funkcionira na taj način. Netko će morati proći kroz korpus obiteljskog prava i društvenih običaja s finim češljem te ukloniti sva spominjanja „majki“ i „očeva“ i eliminirati sve postojeće distinkcije između „muževa“ i „žena“ (Frum, 1997).

U nastavku polemike Frum je otišao i korak dalje, iznoseći sljedeće predviđanje: „Tri godine nakon što dopustimo homoseksualni brak, bit će protuzakonito da škole šalju učenicima formulare s jednim praznim mjestom za ime majke i drugim praznim mjestom za ime oca.“ U ono vrijeme su mnogi ovakvo predviđanje vjerojatno otpisali kao paranoičnu fantazmagoriju desničarskog uma i kao raspirivanje potpuno iracionalnih strahova. Ali danas stvari izgledaju drukčije. Niti tri godine nakon što je Vrhovni Sud Massachusettsa ozakonio homoseksualni brak u toj američkoj saveznoj državi, tamo je bila organizirana snažna kampanja za promjenu u formularima rodnih listova. Prijedlog je da se radi izjednačavanja statusa heteroseksualnih i homoseksualnih parova riječi „otac“ i „majka“ zamijene izrazima „roditelj A“ i „roditelj B“. Orwellovska jezična reforma već provedena u djelo u Španjolskoj. Odlukom socijalističke vlade premijera Zapatera (koja je došla na vlast nakon terorističkih napada u Madridu), riječi „otac“ i „majka“ su u rodnim listovima zamijenjene izrazima „roditelj A“ i „roditelj B“, a ministarstvo pravosuđa je objasnilo da je, upravo kao što je Frum predviđao, cilj te odluke bio „terminološko prilagođavanje novom fenomenu homoseksualnih brakova“.

Frum je pogriješio u vremenskoj procjeni. On je anticipirao da će od legaliziranja homoseksualnog braka do uvođenja bespolnog novogovora proći tri godine. Španjolskoj je za to „terminološko prilagođavanje“ trebalo manje od godinu dana.

No zašto ograničiti terminološko prilagođavanje samo na sferu državnih uredbi i službenih formulara? Ako su riječi kao „otac“ i „majka“ postale nepoćudne zato što već samom svojom heteroseksualnom konotacijom vrijeđaju tanane osjećaje homoseksualaca, ne bi li onda bilo konzekventno ići korak dalje pa zabraniti te „diskriminatorske“ izraze i šire, te zahtijevati da se u cilju ravnopravnosti onda i u javnoj upotrebi u školama, novinama i ostalim medijima isključivo koristi „inkluzivni“, spolno neutralni rječnik? U tom lingvističkom teroru manjine nad većinom, čak i najbezazlenije spominjanje realne i biološki neporecive razlike između heteroseksualnih i homoseksualnih veza postaje moralno inkriminirajuće i treba biti eliminirano.

Je li “argument ljubavi” dovoljan?

Zagovornici homoseksualnog braka pokazuju svoj ekstremizam i netoleranciju upravo u tome što je za njih neprihvatljivo bilo kakvo drugo rješenje osim potpunog izjednačavanja statusa homoseksualne i heteroseksualne zajednice. Da se tu zapravo ne radi samo o borbi za prava homoseksualaca najbolje svjedoči činjenica da oni nisu zadovoljni čak niti s prijedlogom da se homoseksualnim parovima daju sva prava koja pripadaju heteroseksualnim parovima u braku, ali s time da se samo riječ „brak“ ograniči na heteroseksualne veze. Iako bi prema tom prijedlogu (o tzv. civil unions) homoseksualni parovi dobili apsolutno jednaka prava kao drugi, oni ipak tu preostalu, nominalističku razliku još uvijek doživljavaju kao uvredu, diskriminaciju i nepravdu koja vapi do neba. U tom duhu i Primorac tvrdi da ukoliko društvo uskrati homoseksualnim vezama ono priznanje i podršku koje pruža vezama između heteroseksualnih partnera, oni će to s pravom tumačiti kao „objavu nejednakosti, isključivanja i prezira“ (Primorac, 1999, str. 129).

Osnovni argument u prilog homoseksualnom braku svodi se na tvrdnju da je diskriminatorski uskratiti nekom paru pravo na vjenčanje samo na osnovi spolne orijentacije partnera. Ako se dvije osobe vole i hoće se u svečanoj državnoj ceremoniji zavjetovati da žele živjeti zajedno, zašto bi im to bilo zabranjeno jedino zato što su te dvije osobe istoga spola? Taj „argument iz ljubavi“ je uvjerio mnoge ljude. Ako se homoseksualci žele vjenčati, zašto im to ne dopustiti? Što se to nas (heteroseksualaca) uopće tiče? Kakve štete može biti od toga? Zvuči prihvatljivo. Ali ispitajmo malo pažljivije konzekvence tog argumenta iz ljubavi. Činjenica da se ljudi vole te da hoće javno deklarirati svoju međusobnu privrženost i namjeru da žive zajedno postaje ovdje ključni kriterij za priznavanje prava na brak. No što ako se troje ljudi vole? Ili četvoro? Znači li to da onda treba dopustiti i poligamni brak? Ako ljubav postane presudni kriterij za pravo na brak, što i jest osnovni argument u prilog homoseksualnom braku, teško je poreći da taj argument odlično funkcionira i u svrhu legalizacije poligamije. To može ići još i dalje. Uzmite slučaj čovjeka koji nema prijatelja, ali je duboko privržen nekoj domaćoj životinji ili kućnom ljubimcu i koji želi u javnoj ceremoniji manifestirati tu specijalnu vezu sa svojim vjernim životnim suputnikom. Zašto mu to ne bi bilo omogućeno? Na kraju krajeva, njegova emocionalna relacija može biti puno intenzivnija i trajnija nego odnos koji karakterizira mnoge vjenčane parove. Ukoliko je ljubav jedino mjerilo, doista nije jasno zašto bi on bio isključen…

Kukavičluk mislilaca?

Premda u svim zapadnim društvima danas vlada veliko neslaganje o tome je li uvođenje homoseksualnog braka dobra ideja, sveučilišne elite nemaju ovdje previše tolerancije za drugačija mišljenja. Ljevičarska ideologija koja dominira visokoškolskim odsjecima humanističkih i društvenih disciplina i koja i tu ima vrlo jasan stav nalaže prihvaćanje homoseksualnog braka kao moralni imperativ i kao jedino razumno rješenje. Suprotstavljanje se automatski objašnjava kao rezultat religiozne zatucanosti ili iracionalne predrasude prema homoseksualcima. Trebamo li onda biti iznenađeni da u takvoj duhovnoj konstelaciji ni filozofi ne pristupaju toj temi potpuno otvorenog duha? Ima li ičeg neobičnog u tome da pod pritiskom političke korektnosti mnogi od njih također, svjesno ili nesvjesno, radije zastupaju ono stajalište za koje će ih većina kolega tapšati po ramenu nego da se opredijele za suprotnu stranu i time se izvrgnu opasnosti da im ti isti kolege okrenu leđa?

Tendencija da se filozofija pretvori u politički aktivizam nije ograničena samo na diskusiju o homoseksualnom braku. Ona se danas manifestira i u „filozofskim“ debatama o mnogim drugim socijalno osjetljivim temama. Time filozofi ne samo da propuštaju priliku da unesu više jasnoće i racionalnosti u sporove koje su već dovoljno zatrovani ideološkim animozitetima, nego štete i ugledu svoje struke. Naime, ako oni radi zalaganja za neke svoje ideale pravde i jednakosti nastave tako kompromitirati svoju distinktno filozofsku zadaću nepristrane analize argumentacije, neće ih više nitko ozbiljno uzimati kao filozofe. Što čovjek može misliti o relevantnosti onoga čime se filozofi bave ako vidi da se oni sami toliko žure uključiti u borbu za „progresivne“ političke ciljeve, radije nego da korektno rade ono što spada u osnovni opis njihovog vlastitog posla? Stoga je primjereno ovaj tekst završiti upozorenjem koje je ljubiteljima mudrosti uputio Steve Sailer: „Filozofi svih zemalja, zbrojite se! Vi nemate što izgubiti osim svoje irelevantnosti.“

Izvor: www.zdravstveniodgoj.com

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)